Veceras je u gradu tuga,
veceras caruje bol
svi ga zazivaju,
al' niko ne zna gdje je Bog,
u gradu, njih par manijaka se smije
al' vecina ih veceras place,
ispuzale male zmije
pretvorile se u koljace,
mrtva tijela velika,
srednja i ona mala,
moja rijeka je crvena
i guta ih Sava
mada ne bi htjela,
guta one koji su nju gutali,
sto su se smijali i volili
dok su se u njoj kupali,
muka je rijeci,
vidi se po pjeni
sto je na obalu izbacuje,
al' ne moze da izbaci
sta zmija u nju ubaci,
u pomoc stizu oblaci,
salju kisu da spasi rijeku,
crvene krvave fleke
da lakse oteku.
Tuzna je i savska sirena
jer mrtva su djeca njena,
treba skoljku za smirenje,
treba neko objasnjenje,
treba joj zraka
od tuge se gusi,
najrade bi na povrsinu,
pa nek' umre i nek' se isusi,
zove svoje podanike,
zove savske somove,
daje im naredbu
da ljudska tijela spreme u grobove,
da se tijela pokopaju
najdublje sto se mose,
i to na uscu kod Dunava
tam gdje je ona duboka uvala,
i tako somovi tijela vuku,
pozvali su i veliku stuku,
da tjera druge ribe s puta,
ko nece se sklonit
stuka ga proguta,
a na uscu za to vrijeme
po naredbi sirene,
ribe napravise grobnicu
za nevinu savsku djecu,
tijela su pokopana
sad je red na Dunavu,
da u Crno more
odnese fleku krvavu
