Moja je soba tako jadno mala
ja ne bih u njoj izdrzati mog'o
da mi oci ne sanjaju budne
al' ne ropcem, sudbini velim hvala
jer mojoj bijedi cudan sjaj je dala
i moje patnje nisu uzaludne
Danas sam opet ruco samo caj
al' vlazna blagost sja u mome oku
ja opet mislim na svoj rodni kraj
i ceznja preobrazava mi javu
sa Quaija mjesto Seine cujem Savu
i Tuskanac mi sumi iza leja
Na domovini dvostruka je sjena
baca je Pesta, baca je Bec
ona je sva u crno zavijena
ne cuje, majko, niko tvoju rijec
sumori, dise more, tece Drava
a izmedju njih jedna zemlja spava
Pod vedrim nebom slobodnog Pariza
koliko puta tuga me je srela
u vrevi Etoillea, Saint Michelea
o Boze, tu treba biti jak
u tome svjetlu jos me vise boli
rodjene moje grude suhi mrak
Udisem Pariz, smjelim bijegom spasih
slobodnu dusu, ali ja sam sin
a mojoj majci sve su sjede vlasi
ja zene nemam, a ni druga nemam
sto jos imadem, samo jezik svoj
u koji zivot svoga srca spremam
Zanosi, misli, ritmovi i rime
ja bezimen u bezimenu mnostvu
daleko negdje sebi sticem ime
i muku mucim samca dezertera
sto zabranjenu domovinu sanja
na hartiji, u potezima pera
Pero, ta mala, ta neobicna stvar
a kako ziva, kako puna snage
kad iz njeg' tece novih rijeci car
omamljuje me kao govor drage
sva utjeha je u tom malom peru
i sja i grije i vraca mi vjeru
O Hrvatska, o moja domovino
ti moja bajko, ti moja davnino
ti porobljeni, oteti mi kraju
jadni dezerter ti daje dar
bogatiji no kraljevi ga daju
i sav je ljubav, pobuna i zar
Ja skoro prosjak duh slobode sirim
pa i nem'o na svom grobu svijecu
ja necu, necu da se smirim
k'o svjezi vjetar u sparinu pirim
a kada umor svlada duse lijene
na otpor trubim, ja trubac sa Seine
Sto mi je placa, mrznja gmizavaca
sto svoje blato lijepe o moj glas
al' ja pred licem roda stojim vedar
za hljeb slobode prilazem svoj klas
zar nije zlatan i bogac i jedar
zar nije zlatan i bogac i jedar